
22 jan Nebitan muškarac ?
Ako uzmemo to da svi znamo šta je to otprilike muškarac i da svako ima svoje viđenje istog, ja bih volela da ponešto napišem o tome šta je za mene muškarac. Tačnije, ko je taj nebitan muškarac.
S obzirom da živimo u patrijahalnom sranju nama se nameće to da je svaki muškarac, zapravo, bitan i važan na svoj način. Ponekad se provlači i to da je čak i najgadniji muškarac bitniji od svake, od njega za klasu bolje, žene. To je ta skrivena mašinerija patrijarhata koja gaji taj ideal muške bitnosti. Koja glupost! Bitnost nekog muškarca, u ovom konkretnom slučaju, odrediću na osnovu toga koliko je moj život kvalitetan bio sa njima, a koliko bez njih. Tačnije, šta je to što je bitno donelo ili odnelo muško prisustvo u mom životu. I, naravno, govorim o muškarcima koje sam navodno ja birala i koji su mi se, često, nametali. Svi ti nebitni, koji su prošli kroz moj život, i koji srećom u mom životu nisu ostali, nisu mogli biti ništa drugo do marionete moje dosade, mojih izazova i ljubavnih iskušenja. Da, ja sve ovo posmatram elitistički. Pa? Ne ložim se na muški elitizam, pa stoga na svoj ženski imam neotuđivo pravo. Bez elitističkog pristupa, u ovoj mojoj perspektivi, nema ni moje borbe protiv ovih okova i moralnih predatora čiji me Kvazi elitizam ubija lagano. Aha, oko za oko, zub za zub. Radikalno, nego šta! Mora tako kad je nužda.
No, da se vratimo nebitnom muškarcu. Ne govorim ni o jednom konkretno, jer kada bih pisala žitije to ne bi ličilo ni na šta. Uostalom, pisala sam ja nekada i ode ljubavi, ali ne zbog bitnosti, koliko zbog balansa između sopstvenih želja i realnosti. Kada pogledate malo bolje, oko sebe i iza sebe, videćete da su mnogi muškarci zaista nebitni ma koliko se trudili da nametnu svoju bitnost, Ne generalizujem, samo pretpostavljam većinu, na osnovu empirijskog uzorka. Dakle, ja videla, ja čula, ja osetila, ja raskrinkala. Ono što mi je najzanimljivije, a što mi je ujedno i misterija neizmerna, jeste to da su na svojoj bitnosti najviše insistirali oni koji su, suštinski, odisali prazninom, besmislom i nasiljem. Latentno su svi bili nasilnicu, upravo zbog toga što su bili nemoćni verbalno i intelektualno, svaki put kada bih im postavljala rebuse. Sve su to patrijahalna deca, koja su naučila ranom socijalizacijom da se tzv. muškost i položaj u društvu stiču i definišu isključivo na osnovu fizičke snage. Sve su to kapitalistička deca koja su naučila da para vrti gde burgija neće. Stoga su svi oni svoju nebitnost skrivali, nevešto, pumpajući telo, pumpajući novčanik a degradirajući um. Čak iako su možda, negde daleko u sebi, imali ponešto bitno, ubijali su to svojim pristupom životu i okolini. Naravno da sam subjektivna. Čije iskustvo nije subjektivno? Neka iskustva ne beleže ovo što zabeležih ja, pa makar ta iskustva zapisivala i mnogo gore karakteristike nebitnosti. Ja imam tu sreću da je moje iskustvo, upravo zbog onog poželjnog elitizma, ipak zapisalo sve i naučilo buduća iskustva da zapisuju malo više bitnosti i, naravno, nimalo patrijarhata.
Od srca,
Aždaja Empirija
Nema komentara